Video

Transkripcija

Što je hidraulično lomljenje - ili ubrizgavanje?

Od industrijske revolucije naša potrošnja energije porasla je neprestano.

Najveći dio ove potrošnje energije opskrbljuju fosilna goriva poput ugljena ili prirodnog plina.

Nedavno se puno razgovaralo o kontroverznoj metodi vađenja prirodnog plina:

Hidrauličkog lomljenja ili ubrizgavanja.

Jednostavno rečeno, ubrizgavanjem se opisuje obnavljanje prirodnog plina iz dubokih slojeva unutar zemlje.

U ovoj metodi, porozna stijena je raspucana korištenjem vode, pijeska i kemikalija

kako bi se oslobodili ograđeni prirodni plin.

Tehnika ubrizgavanjem je poznata još od 1940-ih.

Ipak, samo u posljednjih desetak godina došlo je dosta “ubrizgavanje boom-ova”,

posebno u SAD-u.

To je zato što većina konvencionalnih izvora prirodnog plina u Americi i na europskom kontinentu su iscrpljene.

Tako su cijene za prirodni plin i druga goriva stalno rasle.

Značajno više komplicirane i skupe metode, kao što su ubrizgavanje, sada su postali atraktivni i isplativi.

U međuvremenu, ubrizgavanje se već koristi više od milijun puta samo u SAD-u.

Preko 60% svih novih naftnih i plinskih bušotina izbušeno je pomoću ubrizgavanja.

Sada ćemo pogledati kako se ubrizgavanje zapravo radi:

Prvo, okna se izbuše nekoliko stotina metara u zemlju.

Od tamo, horizontalna rupa izbušena je u plinskom ležištu sloja stijene.

Zatim se ubrizgava tekućina pumpom u tlo pomoću crpke visokih performansi.

U prosjeku, tekućina se sastoji od 8 milijuna litara vode

što iznosi oko svakodnevne potrošnje 65.000 ljudi.

plus nekoliko tisuća tona pijeska i oko 200.000 litara kemikalija.

Mješavina prodire u sloj stijene i proizvodi bezbrojne sićušne pukotine.

Pijesak sprječava pukotine od ponovnog zatvaranja.

Kemikalije obavljaju različite zadatke

između ostalog, kondenzaciju vode,

uništavaju bakterije

ili otapaju minerale.

Dalje, većina ubrizgane tekućine pumpa izvlači van ponovo.

A sada se prirodni plin može se izvuće.

Čim je izvor plina iscrpljen, okno se zapečati.

U pravilu se ubrizgavanjem tekućina pumpa natrag u duboke podzemne slojeve i zapečati se tamo.

Međutim, ubrizgavanje je također povezano s nekoliko značajnih rizika.

Primarni rizik sastoji se u kontaminaciji izvorišta pitke vode.

Ubrizgavanje, ne samo da troši velike količine pitke vode,

već dodatno voda se zatim kontaminira i vrlo je otrovna.

Kontaminacija je toliko ozbiljna da se voda ne može se očistiti u postrojenja za obradu.

Iako je opasnost poznata i teoretski bi se moglo urediti,

u SAD-u već izvori su kontaminirani zbog nepažnje.

Nitko još ne zna kako će se ograđena voda ponašati u budućnosti,

budući da još nije bilo nikakvih dugoročnih studija o toj temi.

Kemikalije se koriste u varijantama ubrizgavanja od opasnih do

izuzetno toksičnih i kancerogenih, kao što su benzola ili mravlja kiselina.

Tvrtke koje koriste ubrizgavanje neće reći ništa o točnom sastavu kemijske smjese.

Ali je poznato da ima oko 700 različitih kemijskih tvari koje se mogu koristiti u postupku.

Drugi rizik je ispuštanje stakleničkih plinova.

Prirodni plin dobiven ubrizgavanjem sastoji se uglavnom od metana,

staklenički plin koji je 25 puta moćniji od ugljičnog dioksida.

Prirodni plin je manje štetan od ugljena kada je spaljen.

No ipak, negativni učinci ubrizgavanja

na klimatske ravnoteže općenito su veće.

Prvo, proces ubrizgavanja zahtijeva vrlo veliku potrošnju energije.

Drugo, izbušene rupe brzo su iscrpljene i potrebno je izbušiti

ubrizgavajuće rupe mnogo češće nego kod klasičnog prirodnog plinskog bunara.

Osim toga, oko 3% od recikliranog plina je izgubljeno u ekstrakciji i bježi u atmosferu.

Pa kako se ubrizgavanje i njegove očekivane koristi ocjenjuju

kada je uravnotežena prednosti protiv nedostataka?

Ako se pravilno koristi, ova tehnika pruža jedan način

u kratkoročnom do srednjoročnom razdoblju za ispunjavanje naše potrebe za niže cijene energije.

No, dugoročne posljedice ubrizgavanja su nepredvidljivi

a rizik za naše pitke vode stoga ne treba podcjenjivati.

Titlovi od strane Amara.org zajednici