Video

Transkripcija

Nasilje

i rat.

Bezumna brutalnost ISIS-a se nastavlja,

Rusi okupiraju Ukrajinu,

te se Palestinci i Izraelci

i dalje bore.

Osjećate li se mračno zbog ovog?

Pa

nemojte.

Jer, ako pogledate brojke

čini se zapravo da rat

izlazi iz mode,

dok je globalna populacija

na vrhuncu.

Čini se da živimo

u najmirnijem periodu

ljudske povijesti

Kako je to moguće?

(glazba)

Od rujna 2014.,

vode se 4 sukoba

u svijetu koji su uzrokovali bar

10,000 smrti od siječnja 2013.

9 sukoba koji su ubili

više od 1,000 osoba

i 13 koji su ubili

više od 100 od siječnja 2013.

Ne baš mirno,

ali uzmite u obzir ovo:

od svih sukoba koji se trenutno vode

niti jedan nije aktivan rat između država.

Ili su građanski ratovi

ili lokalni sukobi.

Iako su građanski ratovi grozni

i uzrokuju ogromnu patnju,

njihov učinak je obično puno manji

od rata između naroda ili carstava.

Kad dva naroda uđu u rat,

mogu mobilizirati puno veće sile,

imaju pristup svim državnim

resursima i logistici te

skoro cijeloj populaciji.

Pa zašto smo prešli s

ratova između država

na građanske ratove?

Mnogo tog je povezano s

kolonijalizmom i hladnim ratom.

Kad je hladni rat završio, veliki pokretač

oružanih sukoba je također nestao.

Ali raspad

komunističkih diktatorstava

je otkrio nove ili stare napetosti

i donio nove sukobe

u sad oslobođenim državama

koji su često rezultirali građanskim ratom.

Puno bitnije,

1945.,

skoro cijela Afrika, većina Azije

i dijelovi Latinske Amerike

su bili pod kolonijalnom vladavinom.

Do 1990.

sve osim par otoka su bile slobodne.

Ali čekajte.

Ne biste li mogli reći da je ono što današnje

multinacionalne korporacije

čine u trećem svijetu

jednako loše kao kolonijalizam?

Pogledajmo Kongo.

Uspostavljen je kao kolonija 1885.

od strane belgijskog kralja.

Područje 80 puta veličine Belgije.

Nasilje počinjeno prema

domaćim Kongolcima

i okrutni sustav

ekonomskog iskorištavanja

su ubili oko pola populacije

do 1908.

Oko 10 milijuna Kongolaca je smaknuto

ili izgladnjeno do smrti.

Milijuni su osakaćeni i traumatizirani.

Ekonomsko iskorištavanja Konga

je ostalo prioritet

i prisilni rad nije zapravo prestao

do kraja belgijske vladavine

1960.

Što nije tako davno.

Tako da, ne.

Kolonijalizam je puno gori od

današnjeg strvinarskog kapitalizma

i završio je prije tek dvije generacije.

Većina sukoba

koji se upravo događaju

su u područjima koja su prije 60 godina

bile pod stranom kontrolom.

Ali stvari idu nabolje.

Do 1989.

pobjeda za jednu stranu u građanskom ratu

je bila uobičajena

dok su danas pobjede puno rijeđe.

U isto vrijeme

dogovoreni završeci su skočili s 10%

na skoro 40%

Što je s ostatkom svijeta?

Zašto su države

prestale napadati jedne druge?

Postoje 4 glavna razloga:

Jedan.

Demokratizacija.

Stalan razvoj

iz autokracije u demokraciju.

Demokracije rijetko kad napadaju jedna drugu.

Od svih ratova između država

koji su se vodili od 1900., samo je manjina

vođena između demokracija.

Dva.

Globalizacija.

Rat jednostavno nije jednako efektivan kod postizanja

ekonomskih ciljeva kao što je nekad bio.

Danas je skoro uvijek jeftinije

kupiti resurse na globalnom tržištu

nego ih uzeti silom.

Ljudi iz drugih naroda su

nam puno vrijedniji živi nego mrtvi.

Što je, cjelokupno, poprilično nov koncept.

Tri.

Rat je tako 20. stoljeće.

Do I. svjetskog rata na rat se gledalo kao na

neizbježan dio ljudskog iskustva

i kao vrijedan alat koji se mogao koristiti

za postizanje ciljeva kad diplomacija

podbaci.

Danas imamo pravila koja proglašavaju činove

agresije ilegalnima i utvrđuju da

su oružane snage opravdane samo u

samoobrani ili autoritetom

Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.

Ova pravila se i dalje krše, ali danas

je to teže napraviti bez poticanja

otpora i nezadovoljstva.

Također, imamo međunarodni sud za

ratne zločine u Haagu.

I to je vrlo nedavna inovacija.

Četiri.

Granice su većinom fiksne sad.

Nakon II. svjetskog rata,

teritorijalni ratovi su općenito prestali

kad je većina država obećala prihvatiti

međunarodne granice

i poštovati autonomiju drugih naroda.

Ali je li sve ovo samo anomalija

ili smo na putu prema trajnom miru?

Istina je

da još ne znamo.

Trebamo dovoljno velik uzorak kako bismo isključili

povijesni prosjek koji je oko

jedan ili dva velika rata po stoljeću.

Jednostavno nismo imali dovoljno vremena od

II. svjetskog rata kako bismo isključili mogućnost

da rat ne nestaje.

Ako ne budemo imali jedan veliki rat

u idućih 75 godina,

možemo biti stvarno sigurni

da se čovječanstvo mijenja.

Tako da rat može biti gotov.

Da, grozni sukobi

se vode na mnogo mjesta, ali općenito

stvari idu nabolje.

I možemo ih učiniti još boljima

tako da progovorimo za mir i demokraciju.