Video

Transkripcija

Postoji li granica koji nikada nećemo prijeći?

Postoje li mjesta koja nikada nećemo doseći, koliko god se trudili?

Izgleda da postoje.

Čak i s tehnologijom znanstvene fantastike, zarobljeni smo u našem džepu Svemira.

Kako to može biti? I, kako daleko možemo ići?

Živimo u mirnom dijelu Mliječne Staze; Spiralne galaksije prosječne veličine,

• otprilike 100,000 svjetlosnih godina promjera -

koja se sastoji od milijardi zvijezda, plinovitih oblaka, tamne materije, crnih rupa, neutronskih zvijezda,

i planeta, sa supermasivnom crnom rupom u centru galaksije.

Izdaleka, naša galaksija izgleda gusto, ali u stvarnosti, sastoji se, uglavnom, od praznog prostora.

S našom trenutnom tehnologijom, slanje čovjeka do najbliže zvijezde bi potrajalo tisuće godina.

Dakle, naša galaksija je vrlo velika.

Doduše, Mliječna Staza nije sama

Zajedno s Andromedinom galaksijom, i više od pedeset patuljastih galaksija,

dio je “Lokalne Grupe”;

dio svemira otprilike milijun svjetlosnih godina u promjeru.

Jedan je od stotina galaktičkih grupa u “Laniakea superoblaku”,

koji je, jedan od milijuna superoblaka,

to čini vidljivi svemir.

Sada, predpostavimo, na trenutak, da imamo veličanstvenu budućnost;

čovječanstvo postaje tip tri civilizacija,

nije istrebljeno od strane izvazemaljaca,

i razvije međuzvijezdana putovanja zasnovana na našem trenutnom razumijevanju fizike.

U ovom najboljem scenariju, kako daleko možemo otići?

Pa; lokalna grupa.

To je najveća struktura koje će čovječanstvo biti dio.

Dok je definitivno ogromna, lokalna grupa čini samo 0.00000000001 %

vidljivog svemira.

Dozvolite trenutak da se ovaj broj upije.

Ograničeni smo na sto milijarditi dio jednog postotka vidljivog svemira.

Jednostavna činjenica je da zapravo postoje ograničenja za nas, i da postoji

toliko svemira koji nikada nećemo moći dotaknuti, nekako je zastrašujuće.

Zašto ne možemo ići dalje?

Pa, sve to ima veze s prirodom ničega.

Ništa, ili prazan svemir, nije prazan nego ima svoju unutarnju energiju;

tako zvane “kvantne fluktuacije”.

Na manjoj skali, postoje konstantna zbivanja, čestice i antičestice

pojavljuju se i međusobno se uništavaju.

Možete zamisliti ovaj kvantni vakum kao mjehuričasti dio:

s gustim, i manje gustim dijelovima.

Vratimo se 13.8 milijardi godina kada se svemir

sastojao niodčega.

Odmah nakon velikog praska, u trenutnku poznatom kao kozmička inflacija, vidljivi svemir se

proširio od veličine špekule na trilijune kilometara, u djeliću sekunde.

Naglo rastezanje svemira je bilo toliko brzo i ekstremno,

da su se i same kvantne fluktuacije rastegnule s njim,

i subatomske udaljenosti su postale galaktičke udaljenosti,

s gustim i rijetkim dijelovima.

Nakon inflacije, gravitacija je sve počela povlačiti nazad.

Na većoj skali, širenje je bilo prebrzo i snažno

da bi se savladalo, ali na manjoj skali, gravitacija je bila pobjedonosna.

Tako su s vremenom, gusti dijelovi, ili džepovi, svemira,

prerasli u grupe galaksije, poput ove u kojoj živimo.

Samo su stvari u našem džepu - Lokalnoj Grupi - obavezane s nama gravitacijom.

Ali čekajte, u čemu je onda problem?

Zašto ne možemo putovati iz našeg džepa, do slijedećeg.

Tu, tamna energija komplicira stvari.

Otprilike prije šest milijardi godina, tamna energija je zavladala.

U načelu ona je nevidljiva sila ili efekt, koji uzrokuje,

i ubrzava širenje svemira.

Ne znamo zašto, ili što tamna energija je, ali možemo jasno promatrati njen učinak.

U ranom svemiru, postojali su veća. hladna mjesta oko lokalne grupe,

koja su prerasla u skup s tisućama galaksija.

Okruženi smo s puno stvari, ali niti jedna od tih struktura i galaksija

van lokalne grupe nije vezana za nas gravitacijom.

Tako da, što se svemir više širi, veća je udaljenost između

nas i drugih gravitacijskih džepova.

S vremenom, tamna energija će odgurnuti ostatak svemira od nas,

zbog čega će svi ostali skupovi, galaksije i grupe postati nedosežni.

Najbliži galaktički skup je već milijunima svjetlosnih godina daleko,

i svi oni se od nas miču, brzinama, kojima se nikada ne možemo nadati.

Mogli bi napustiti lokalnu grupu, i uletjeti u međuzvjezdani prostor,

u tamu, ali nikada ne bismo stigli nikuda.

Dok postajemo sve usamljeniji, lokalna grupa će postajati čvršće vezana,

te će iskrsnuti kao jedna divovska spiralna galaksija, s nemaštovitim imenom “Milkdromeda (Mliječnadromeda)”

za nekoliko milijardi godina.

Ali postaje još depresivnije:

u nekoj točci, galaksije van lokalne grupe, biti će toliko udaljene,

da će postati toliko nejasne da bi se otkrile, onih par fotona koji uspiju doći do nas,

biti će prebačeni u tako duge valne duljine, da će biti nevidljivi.

Jednom kada se to dogodi, nikakva informacija van lokalne grupe nas neće moći doseći.

Svemir će uzmaći iz pogleda.

Izgledati će mračno i prazno u svim smjerovima, zauvijek.

Bića rođena u dalekoj budućnosti u Milkdromedi,

misliti će da ne postoji ništa osim njihove galaksije u cijelom svemiru.

Dok budu gledali daleko u prazan svemir, jedino što će vidjeti su još ništavila i tame;

neće moći vidjeti pozadinska kozmička zračenja,

i neće moći učiti o Velikom Prasku.

Neće moći znati ono što mi znamo danas;

prirodu širenja svemira, gdje je počeo, kako će završiti.

Misliti će da je svemir statičan i vječan.

Milkdromeda će biti otok u tami, postupno tamnija i tamnija.

Ali, sa svojih trilijun zvijezda, lokalna grupa je definitivno

dovoljno velika za čovječanstvo.

Naposljetku, još nismo shvatili kako napustiti naš solarni sustav,

i imamo milijarde godina za istraživanje naše galaksije.

Imamo nevjerojatnu sreću što postojimo u savršenom trenutku u vremenu da vidimo,

ne samo našu budućnost nego i našu najdalju prošlost.

Koliko god naša lokalna glupa bila zabačena i izolirana, možemo spoznati cijeli svemir,

velik i spektakularan kakav je sada.

Njegov astronomski blog možete pratiti ovdje.

Možete nas podržati direkno na Patreon-u ili kupiti Kurzgesagt robu ovdje.

Stvarno nam pomaže.

Super je što ste gledali ovoliko daleko, tako da smo napravili listu za vas s još svemirskih stvari.