Video

Transkripcija

Veći dio naše povijesti ljudska populacija rasla je sporo,

sve dok nam nova otkrića nisu omogućila više hrane,

i produljila naše živote.

U samo sto godina, ljudska populacija se učetverostručila.

Što je dovelo do apokaliptičnih primisli o prenaseljenoj Zemlji.

Ali stopa prirasta doživjela je vrhunac 1960-ih.

Od tada, stope rađanja naglo padaju kao posljedica industrijalizacije i razvoja.

Pretpostavlja se da će se ljudska populacija do kraja stoljeća zadržati na broju od oko 11 milijardi.

Ipak, općeniti pregled sakriva detalje.

Pogledajmo jednu određenu regiju.

Supsaharsku Afriku.

2019. to je dom milijardi ljudi koji žive u 46 država.

Iako je stopa rasta regije usporena u nekoliko prošlih desetljeća,

još uvijek je značajno viša od ostatka svijeta.

Dok neka predviđanja očekuju oko 2.6 milijardi ljudi,

neki vjeruju i u 5 milijardi do 2100. godine.

Takav rast predstavljao bi izazov bilo kojem društvu.

Ali supsaharska Afrika je i najsiromašnija regija na Zemlji.

Je li stoga osuđena na prokletstvo?

I zašto projekcije rasta variraju za čak 2.4 milijarde ljudi.

Kao i uvijek, komplicirano je.

Supsaharska Afrika je izmišljeni konstrukt,

koji često puta nije od pomoći.

Bocvana je udaljena od Sijera Leonea,

kao i Irska od Kazahstana.

Jednako toliko toga im je i zajedničko.

Ali bez malo generaliziranja,

ovaj video bi trajao preko sat vremena!

Pri izradi videa konzultirali smo se s mnogim znanstvenicima,

koji nisu bili složni oko mnogo stvari.

Prvenstveno oko pitanja koliko rodnost utječe na siromaštvo.

Pokušali smo sažeti naše istraživanje kao i njihova mišljenja,

ali uzmite ovo sa zrnom soli

i proučite izvore nakon što detaljnije obradimo ovu temu.

U redu, vratimo se globalnoj perspektivu.

Prije nekoliko desetljeća, mnoge države Azije nalazile su se u sličnoj situaciji kao supsaharska Afrika danas.

Velik dio populacije živio je u ekstremnom siromaštvu,

a stope rađanja bile su vrlo visoke.

Primjerice Bangladeš.

1960-ih, prosječna žena je za svoga života imala sedmero djece.

25% njih umrlo bi prije 5. godine,

a od preživjelih,

samo jedan od pet naučio bi čitati i pisati.

Očekivana životna dob bila je oko 45 godina,

a dohodak po glavi stanovnika među najnižim u svijetu.

Stoga je početkom 1960-ih,

Bangladeš započeo program planiranja obitelji,

zasnovan na tri glavna stupa.

1. Obrazovanje koje je pomoglo mijenjanju ženske perspektive.

Bolje obrazovane žene često žele manji broj djece

i kasnije u životu postaju majkama.

2. Bolja zdravstvena skrb smanjila je smrtnost djece,

i dovela do toga da roditelji žele manje djece,

jer se moglo očekivati da će ona preživjeti.

3. Terenski radnici donijeli su kontraceptivna sredstva i u najudaljenije krajeve,

što je povećalo korištenje kontraceptiva s 8%, 1975. godine,

na 76% u 2019. godini.

Zajedno, navedene mjere značajno su smanjile rast populacije.

1960. prosječna Bangladešanka imala je sedmero djece.

1961. četvero,

a 2019. godine dvoje.

To je dovelo i do promjene državne demografije i ekonomije.

Prethodno se mnogo djece rodilo,

ali i umrlo prije svog doprinosa društvu.

Budući da manje djece umire, a i manje ih se rađa, stvari se mijenjaju.

Djeca dobivaju obrazovanje,

koje ih pretvara u produktivne odrasle osobe.

Vlada je dobila mogućnost premještanja resursa

sa smanjivanja dječjeg mortaliteta, na ulaganje u razvoj ekonomije.

Do 2024. očekuje se da će Bangladeš prijeći iz statusa najmanje razvijenih država,

u status države u razvoju.

Ostale azijske države poput Južne Koreje, Indije, Tajlanda ili Filipina

prošle su sličan put,

često većom brzinom.

Investicija u zdravstvo i obrazovanje dovela je do manjih stopa rađanja,

što je promijenilo sastav stanovništva

i omogućilo vladama da ulože u rast ekonomije.

Zašto stoga do slične situacije nije došlo u supsaharskoj Africi?

Afrika, kao cjelina, postigla je značajan napredak u borbi protiv dječje smrtnosti,

Ali osobito u supsaharskoj Africi,

obrazovanje je napredovalo sporije nego u ostatku svijeta.

I dok se, ukupno, korištenje kontraceptiva u regiji udvostručilo od 1990-ih,

neispunjena potreba za kontracepcijskim sredstvima među adolescentima još je na oko 60%.

Razlozi za to su kompleksni,

i nemoguće je dobiti jedan odgovor.

Afrika je veliko područje raznovrsnih kultura i ljudi.

Ipak postoji nekoliko glavnih faktora.

Mnoge supsaharske nacije donedavno su trpjele posljedice kolonizacije

i prolazile teške trenutke prema stjecanju neovisnosti.

Mlade nacije često su bile etnički heterogene s manjkom zajedništva.

Neka područja nekoliko puta su pogađana građanskim ratovima,

vojnim sukobima ili nestabilnim vladama,

što je onemogućilo razvoj infrastrukture i zdravstva.

Afrika je, dakle, imala lošiju početnu poziciju od Azije.

Strana pomoć kao i njena primjena za vrijeme hladnog rata,

također su sporno pitanje.

Ali ta tema je prekompleksna za sažimanje u nekoliko rečenica

stoga ćemo u budućnosti napraviti video o tome.

Na kraju, postoje i kulturni aspekti

koji otežavaju povlačenje teme planiranja obitelji u Africi.

Kritičari smatraju da je pokušaj smanjivanja stope rađanja zadiranje u kulturu i tradiciju.

Ali ignoriranje problema neće ga pomoći riješiti.

Sve od navedenog ne odnosi se dakako na svaku zemlju u regiji.

Ipak govorimo o 46 zemalja,

od kojih su neke u dubokim problemima,

neke već sada u cvatu,

ali sve se susreću sa različitim problemima.

Ako se rast populacije nastavi današnjom stopom,

supsaharska Afrika bi do 2100. mogla narasti do 4 milijarde ljudi.

U redu. Što se dakle može poduzeti?

Zapravo, mnogo!

Osobito, ulaganje i pomoć koji pomažu u gradnji sustava obrazovanja,

planiranja obitelji i zdravstva.

Iznenađujuće male promjene mogle bi imati značajan utjecaj.

Primjerice, dobiju li žene bolje obrazovanje

i prvo dijete dobiju samo dvije godine kasnije.

Taj maleni međuprostor između trenutne generacije i sljedeće

doveo bi do smanjenja od 400 milijuna ljudi 2100.,

s ukupno 3.6 milijardi.

Ako obrazovanje i planiranje obitelji postanu dostupne svakoj ženi u Africi,

potpuni pristup kontracepciji dobivanje djece pretvara u odluku.

Ako obitelji odabiru koliko će djece imati,

projekcije stope rađanja padaju za 30%, na 2.8 milijardi ljudi.

Nije riječ samo o teoriji.

Postoje primjeri koji su razlog za optimizam.

Etiopija, afrička država s drugom najvećom populacijom,

postigla je značajan napredak u relativno kratkom vremenskom razdoblju.

Napredak zdravstvene skrbi doveo je do pada dječjeg mortaliteta

s 20% na 7% gledajući od 1990. godine.

Čak do 30% godišnjeg proračuna uloženo je u obrazovanje,

a broj škola se kroz dva desetljeća povećao 25 puta.

Dakle, da zaključimo,

pred nama su brojni ozbiljni izazovi,

ali su daleko od nerješivih.

Supsaharnoj Africi nisu potrebni sažaljenje ili darovi,

već pažnja i poštena ulaganja.

Ona je regija bogata resursima, kulturom i potencijalom.

Ako stvari krenu pravim tokom,

vidjet ćemo preokret sličan onome u većini Azije

u posljednjih 30 godina.

Kvak.