Video

Transkripcija

Ljudsko postojanje je zastrašujuće i zbunjujuće

Prije nekoliko stotina tisuća godina

postali smo svjesni i našli smo se na čudnome mjestu.

Ispunjenom drugim bićima.

Neka od njih mogli smo jesti

a neka su mogla jesti nas.

Bilo je tekućina koje smo mogli popiti,

stvari koje smo mogli koristiti kako bismo napravili druge stvari.

Za dana na nebu je bila malena žuta lopta koja je grijala kožu.

Noćno nebo bilo je ispunjeno prekrasnim svjetlima.

Ovo je mjesto očito bilo stvoreno za nas.

Nešto nas je čuvalo.

Bili smo kod kuće.

To je sve učinilo znatno manje zastrašujućim i zbunjujućim

No, što smo postajali stariji, više smo naučili o svijetu i sebi.

Saznali smo da nebeska svjetla ne svijetle lijepo samo za nas već ona jednostavno svijetle.

Saznali smo da nismo u centru onog što danas zovemo svemir,

te da je on mnogo, mnogo stariji nego što smo mislili.

Naučili smo da smo izgrađeni od mnogo malih neživih stvari,

koje čine veće stvari koje, iz nekog razloga, nisu nežive,

te da smo samo još jedna privremena faza povijesti duge milijardama godina.

Naučili smo da živimo u vlažnom zrncu prašine koje se kreće oko zvijezde srednje veličine

u mirnom području jednog dijela galaksije prosječne veličine

koja je dio skupine galaksija koju nikada nećemo napustiti.

I ta je skupina samo jedna od tisuća koje zajedno čine superklastere galaktika.

No, čak i naš superklaster samo je jedan od tisuću

koji čine ono što nazivamo vidljivim svemirom.

Svemir bi mogao biti milijun puta veći,

ali to nikad nećemo znati.

Mogli smo koristiti riječi poput dvije stotine milijardi galaksija

ili trilijune zvijezda ili bazilijune planeta

ali svi ti brojevi ne znače ništa.

Naš um ne može pojmiti te koncepte. Svemir je prevelik.

Previše ga je.

Ali veličina nije najproblematičniji koncept s kojim se moramo nositi.

To je vrijeme. Ili, preciznije, vrijeme koje nam je preostalo.

Ako ste dovoljno sretni da poživite sto godina

Imate 5200 tjedana na raspolaganju.

Ako imate 25 godina, preostaje vam 3900 tjedana.

Ako ćete umrijeti sa 70, još vam je 2340 tjedna ostalo.

Mnogo vremena, ali istovremeno

… i ne baš.

I što onda?

Vaši biološki procesi će stati

i dinamični uzorak koji vas definira prestat će biti dinamičan.

Razlagat ćete se dok od vas ne preostane ništa.

Neki vjeruju da postoji dio nas koji ne možemo vidjeti ili izmjeriti

ali nemamo načina da to saznamo

tako da je možda ovaj život sve što imamo i mogli bismo zauvijek završiti mrtvi.

Što je zapravo manje zastrašujuće nego što zvuči.

Ako se ne sjećate 13.75 milijardi godina koje je prošlo prije nego što ste postojali,

onda će i bilijuni i bilijuni i bilijuni godina koje dolaze poslije

proći u trenutku nakon što vas više ne bude.

Zatvorite oči.

Brojite do jedan.

Toliko dugo traje vječnost.

Koliko nam je poznato, na kraju će i sam svemir umrijeti

i ništa se više nikada neće promijeniti.

Naši videi izazivaju egzistencijalni strah kod mnogih,

a posljednjih nekoliko minuta vjerojatno nije pomoglo.

Stoga, za promjenu, želimo ponuditi drugačiji pogled na ove stvari:

neznanstvenu, subjektivnu točku gledišta. Filozofiju Kurzgesagta, ako želite.

Molimo vas, uzmite je sa zrnom soli. Mi o ljudskoj egzistenciji ne znamo ništa više od vas.

S egzistencijalnim strahom nosimo se uz pomoć optimističnog nihilizma.

Što mislimo pod time?

Da rezimiramo, nije baš vjerojatno da je 200 trilijuna trilijuna zvijezda napravljeno samo za nas.

Na neki način, čini se kao da se netko s nama našalio najokrutnijom šalom od početka vremena.

Postali smo svjesni sebe tek kako bismo shvatili da ova priča nije o nama.

Iako je odlično znati o elektronima i mitohondrijima,

znanost našu spoznaju ne čini manje depresivnom.

U redu, pa što sad?

Imamo samo jednu priliku za život, što je zastrašujuće, ali nas i oslobađa.

Ako svemir završava u toplinskoj smrti,

svako poniženje koje ste doživjeli u konačnici će biti zaboravljeno,

svaka pogreška koju ste napravili na kraju neće biti važna.

Svaka loša stvar koju ste učinili bit će poništena.

Ako je naš život sve što možemo iskusiti,

onda je to jedino što je važno.

Ako svemir nema načela,

onda su jedina bitna načela ona o kojima sami odlučujemo.

Ako svemir nema svrhe,

onda mi odlučujemo što je njegova svrha.

Ljudi će gotovo sigurno prestati postojati u nekom trenutku,

ali prije toga imamo priliku istražiti sebe i svijet oko nas.

Možemo iskusiti osjećaje,

možemo iskusiti hranu, knjige, izlaske Sunca, i biti jedni s drugima.

Već je sama činjenica da smo u stanju razmišljati o tim stvarima nevjerojatna.

Lako je sebe smatrati odvojenim od svega,

ali to nije istina.

Mi smo dio svemira jednako koliko i neutronske zvijezde,

ili crna rupa, ili maglica.

Štoviše, mi smo njegov dio koji razmišlja i osjeća:

Središnji organ svemira.

Uistinu smo slobodni u dječjem igralištu veličine svemira.

Stoga možemo stremiti tome da budemo sretni i izgradimo neku vrstu utopije među zvijezdama.

Nije da smo otkrili sve što se može otkriti.

Ne znamo zašto su pravila svemira takva kakva jesu,

kako je život nastao,

što on uopće jest.

Nemamo pojma što je svijest,

ili jesmo li sami u svemiru.

Ali možemo pokušati pronaći neke odgovore.

Postoje milijarde zvijezda za posjetiti,

bolesti za izlječiti,

ljudi kojima se može pomoći,

sretnih osjećaja za iskusiti,

i video-igara za dovršiti.

Postoji toliko toga za napraviti.

Sve u svemu, vjerojatno ste već potrošili dobar komad vremena koji imate na raspolaganju.

Ako je ovo naša jedna prilika u životu, nema razloga da se ne zabavimo

i živimo sretni što je više moguće.

Dodatne bodove dobivate ako biste poboljšali živote drugih ljudi,

još više bodova ako pomognete izgraditi galaktičko carstvo ljudi.

Radite stvari zbog kojih se osjećate dobro.

Sami odlučujete što to znači za vas.