Video

Transkripcija

Svi se osjećaju usamljeno s vremena na vrijeme -

kada nemamo s kime sjediti za vrijeme ručka,

kada se preselimo u novi grad

ili kada nitko nema vremena za nas tijekom vikenda.

No unazad posljednjih nekoliko desetljeća, ovaj povremeni osjećaj postao je čest za milijune.

U Ujedinjenom Kraljevstvu, 60% ljudi između 18 i 34 godine su rekli da se često osjećaju usamljeno.

U SAD-u, 46% cijele populacije je reklo da se često osjeća usamljeno.

Živimo u vremenu najvećeg povezivanja ikada,

ali ipak se veliki broj nas osjeća izolirano.

Biti usamljen i biti sam nije ista stvar.

Možete uživati kada ste sami i mrziti svaki trenutak okruženi prijateljima.

Usamljenost je potpuno subjektivan i pojedinačan doživljaj.

Ako se osjećate usamljeno, usamljeni ste.

Česti stereotip je taj da se usamljenost javlja samo kod ljudi koji ne znaju razgovarati s drugim ljudima

ili se ponašati u njihovom društvu.

No istraživanja su pokazala da socijalne vještine nemaju gotovo nikakav utjecaj na povezivanje među odraslima.

Usamljenost može pogoditi svakoga - novac, slava, moć, ljepota, socijalne vještine, divna osobnost;

ništa vas ne može zaštititi protiv usamljenosti jer je to dio vašeg života.

Usamljenost je tjelesna funkcija poput gladi.

Glad nam govori da se brinemo o fizičkim potrebama.

Usamljenost nam govori da se brinemo o socijalnim potrebama.

Naše tijelo se brine o socijalnim potrebama jer je prije mnogo milijuna godina to bio indikator hoćemo li preživjeti.

Prirodni odabir je nagradio naše pretke za surađivanje i međusobno povezivanje s drugima.

Naši su mozgovi rasli i postajali sve više iskusni u prepoznavanju što drugi misle i osjećaju

te u formiranju i održavanju društvenih veza.

Biti društven postalo je dio naše biologije.

Bili smo rođeni u grupama od 50 do 150 ljudi s kojima smo najčešće ostajali do kraja života.

Dobiti dovoljno kalorija, ostati na sigurno i toplom te brinuti o potomcima je bilo gotovo nemoguće ako ste bili sami.

Biti u zajednici je značilo preživljavanje.

Biti sam je značilo smrt.

Stoga je bilo presudno da se slažemo s drugima.

Našim precima, najveća prijetnja na život nije bila da ih pojedu lavovi,

već da se ne uklope u svoje društvo i budu isključeni iz njega.

Kako bi izbjegli to, naše tijelo je razvilo ‘društvenu bol’.

Ovakva bol je evolucijska adaptacija na odbacivanje,

vrsta ranog upozorenja da prestanemo s ponašanjem koje bi nas odbacilo.

Naši preci koji su teže doživjeli odbacivanje su imali veće šanse da promjene svoje ponašanje zbog kojeg su odbačeni

i tako ostanu u plemenu, dok su oni koji nisu bili odbačeni i vjerovatno umrli.

To je razlog zbog kojeg je odbacivanje bolno

i stoga razlog zbog kojeg je usamljenost bolna.

Ovi mehanizmi koji su nas držali povezanima su bili uspješni većinu povijesti

sve dok ljudi nisu počeli graditi novi svijet za sebe.

Epidemija usamljenosti koju vidimo danas je počela tek u kasnoj renesansi.

Zapadna kultura se počela fokusirati na pojedinca.

Intelektualci su se udaljili od kolektivizma srednjeg vijeka, dok je nova protestantska teologija naglašavala individualnu odgovornost.

Taj se trend ubrzao tijekom industrijske revolucije.

Ljudi su napuštali svoja sela i polja da uđu u tvornice.

Zajednice koju su postojale stotinama godina su se počele raspadati, dok su gradovi rasli.

Dok se svijet brzo modernizirao, ovaj trend se ubrzavao sve više i više.

Danas prelazimo velike udaljenosti za nova radna mjesta, ljubav i obrazovanje te ostavljamo našu društvenu mrežu iza sebe.

Upoznajemo manje ljudi uživo i u mnogo manjem broju nego u prošlosti

U SAD-u, broj bliskih prijateljstava smanjio se sa 3 u 1985. na 2 u 2011.

Većina ljudi se slučajno nađe u kroničnoj usamljenosti. Dostignemo odraslu dob i postanemo zaokupljeni poslom,

fakultetom, ljubavlju, djecom i Netflixom. Jednostavno nemamo dovoljno vremena.

Najpogodnije i najlakše je žrtvovati vrijeme s prijateljima.

Sve dok se ne probudimo jednoga dana i shvatimo da se osjećamo izolirano,

da žudimo za bliskim odnosima,

ali je teško steći bliske veze kao odrasla osoba pa tako usamljenost može postati kronična.

Iako se ljudi osjećaju prilično dobro u vezi sa stvarima kao što su iPhone i svemirski brodovi,

naša tijela i umovi su u osnovi isti kao i prije 50,000 godina.

I dalje smo biološki podešeni da budemo jedni s drugima.

Velike studije su pokazale da je stres koji nastaje zbog kronične samoće

među najnezdravijim stvarima koje možemo doživjeti kao ljudi.

To nas čini starijima, čini rak smrtonosnijim,

Alzheimerova bolest napreduje brže, a naš imunološki sustav postaje slabiji.

Usamljenost je dvostruko smrtonosnija od pretilosti i jednako smrtonosna kao i pušenje kutije cigareta dnevno.

Najopasnija stvar u tome je da kada postane kronična, može postati samoodrživa.

Fizička i socijalna bol koriste zajedničke mehanizme u našem mozgu. Oboje se smatra kao prijetnja,

stoga nas društvena bol dovodi do neposrednog i obrambenog ponašanja.

Kada usamljenost postane kronična, naš mozak prelazi u način samo-održavanja -

svugdje počinje vidjeti opasnost i neprijateljstvo,

ali to nije sve.

Neka istraživanja su otkrila da kada smo usamljeni, naš mozak postaje mnogo osjetljiviji i oprezniji prema društvenim signalima,

dok istodobno postaje gori u njihovom interpretiranju.

Više pažnje posvećujemo drugima,

ali ih manje razumijemo.

Dio mozga koji prepoznaje lica se gubi

i postaje vjerojatnije da će neutralna lica kategorizirati kao neprijateljska, što ga čini nepovjerljivim.

Usamljenost nas tjera da pretpostavljamo najgore o namjerama drugih prema nama.

Zbog tog neprijateljskog svijeta možemo postati više usredotočeni na sebe kako bi se zaštitili,

zbog čega možemo izgledati ravnodušno,

neprijateljski i socijalno anksioznije nego što stvarno jesmo.

Ako je usamljenost postala veliki dio vašeg života,

prva stvar koju možete učiniti je pokušati prepoznati razlog zbog kojeg se to događa.

Obično ide ovako:

Početni osjećaj izolacije vodi do osjećaja napetosti i tuge, zbog čega se usredotoči pozornost

selektivno na negativnu interakciju s drugima.

To čini vaše misli o sebi i drugima negativnima,

koje zatim mijenjaju vaše ponašanje.

Počinjete izbjegavati društvenu interakciju, što dovodi do većeg osjećaja izolacije.

Ovaj proces postaje sve ozbiljniji te je sve teže pobjeći.

Zbog usamljenosti sjedimo dalje od drugih u razredu,

ne javljamo se na telefon kada nas prijatelji zovu, odbijamo pozivnice

dok pozivnice ne prestanu.

Svatko od nas ima priču o nama samima, i ako naša priča postane da nas ljudi odbacuju,

drugi to prihvaćaju pa tako i vanjski svijet može postati onakav kako se osjećamo.

To je često spor proces koji traje godinama

i koji može dovesti do depresije i mentalnoga stanja koje sprječava veze, čak i ako žudimo za njima.

Prva stvar koju možete učiniti da pobjegnete od toga je prihvatiti da je usamljenost potpuno normalan osjećaj i da ga se ne treba stidjeti.

Svatko se osjeća usamljen u nekom trenutku svog života, to je univerzalno ljudsko iskustvo.

Ne možete eliminirati ili zanemariti taj osjećaj sve dok on potpuno ne nestane,

ali ga možete prihvatiti i riješiti se njegovih uzroka.

Možete sami proučiti na što ste usredotočili svoju pažnju i provjeriti da li se koncentrirate na negativne stvari.

Je li interakcija s kolegom bila stvarno negativna ili je doista bila neutralna ili čak pozitivna?

Koji je bio stvarni sadržaj interakcije?

Što je druga osoba rekla?

I jesu li rekli nešto loše ili ste njihovim riječima dodali dodatno značenje?

Možda druga osoba nije stvarno reagirala negativno, već samo nije imala dovoljno vremena.

Zatim, postoje vaše misli o svijetu. Pretpostavljate li najgore o tuđim namjerama?

Ulazite li u društvene situaciju te ste već odlučili kako će one teći?

Mislite li da vas drugi ne žele u društvu?

Pokušavate li izbjeći da se povrijedite i ne riskirate otvaranje drugim ljudima?

I, ako je tako, možete li pokušati drugima dati šansu?

Možete li pretpostaviti da nisu protiv vas?

Možete li ponovno riskirati da budete otvoreni i ranjivi?

I na kraju, vaše ponašanje.

Izbjegavate li mogućnost da budete oko drugih? Tražite li izgovore za odbijanje poziva?

Ili možda gurate druge od sebe kako bi se zaštitili?

Ponašate li se kao da vas napadaju?

Jeste li stvarno u potrazi za novim vezama ili ste postali zadovoljni svojom situacijom?

Naravno, svaka osoba i situacija su jedinstveni i različiti

te samo introspekcija možda nije dovoljna.

Ako ne možete sami riješiti svoju situaciju,

pokušajte se obratiti i dobiti stručnu pomoć. To nije znak slabosti, nego hrabrosti.

Kako god gledali na usamljenost, kao na individualni problem koji treba riješiti kako bi se stvorila sreća ili kao na krizu zdravlja,

to je nešto što zaslužuje više pozornosti.

Ljudi su izgradili svijet koji je nevjerojatan, no ipak ništa od skupih stvari

koje smo stvorili nije u mogućnosti zadovoljiti ili zamijeniti potrebu za vezom.

Većina životinja dobiva ono što im treba iz fizičkog okruženja. Mi dobijamo ono što nam je potrebno od drugih

te moramo graditi naš umjetni svijet na temeljima tih potreba.

Pokušajte nešto: javite se nekome danas,

bez obzira na to osjećate li se pomalo usamljeno ili ako želite učiniti nečiji dan boljim.

Javite se prijatelju s kojim niste dugo razgovarali,

nazovite člana obitelji koji se otuđio,

pozovite kolegu s posla na kavu

ili jednostavno otiđite na nešto za što ste obično previše uplašeni ili lijeni da odete, poput D&D događaj ili sportskog kluba.

Svatko je drugačiji, tako da znate što je dobro za vas.

Možda ništa neće proizaći od toga i to je u redu. Nemojte očekivati nešto.

Cilj je da se barem malo otvorimo,

da vježbamo društvene vještine kako bi one s vremenom postale jače

ili pomoći drugima da ih usavrše.

Želimo preporučiti dvije knjige koje smo pročitali tijekom istraživanja za ovaj video -

‘Prva pomoć za emocije’ pisca Guya Wincha koja govori,

između drugih stvari, kako se nositi s usamljenošću na koristan i djelotvoran način,

te ‘Usamljenost’ od pisaca Johna Cacioppa i Williama Patricka.

To je zabavno i znanstveno istraživanje o tome zašto doživljavamo usamljenost na biološkoj razini,

kako se ona proširila u društvu i što znanost ima za reći o tome kako je izbjeći.

Link za obje knjige se nalazi u opisu videa.

Hvala što ste gledali. Ne zaboravite se pretplatiti!